When the Body Says “No”

There are moments when the body speaks in silence.

When the voice fades, energy drops, and the mind doesn’t understand why.

That is when the body expresses what we have long been afraid to say.

Reading Gabor Maté’s “When the Body Says No”, I deeply felt for the first time how often we are taught to suppress our own needs — in the name of kindness, duty, gratitude, or peace.

But the body doesn’t know about social masks. It remembers every unspoken sentence, every tear we swallowed, and every moment we said “yes” while our hearts echoed “no.”

Maté reminds us that illness is often not an enemy, but the body’s last letter when it cannot be heard otherwise.

It is not punishment. It is a call.

A call to return to ourselves.

As I read his words about people who spent their entire lives putting others first — and how the body eventually had to stop that endless cycle — I thought:

How many times have I done the same?

How many times have I kept silent to avoid hurting someone else, only to hurt myself?

Maté does not offer simple recipes.

He calls us to become radically honest with ourselves.

To notice where in our bodies we carry the “no” we never spoke.

To realize that kindness that destroys us is not a virtue, but a wound.

The body always knows.

Before we fall, before it hurts, it whispers.

It is up to us to learn to listen before it has to scream.

Because health is not merely the absence of illness — health is the inner truth that breathes freely.

———————————————————-

Kada telo kaže „ne“

Postoje trenuci kada telo progovori tišinom.

Kada glas nestane, energija padne, a um ne razume zašto.

Tada telo govori ono što mi dugo nismo smeli da izgovorimo.

Čitajući knjigu „Kada telo kaže ne“ Gabora Matea, prvi put sam duboko osetila koliko smo često naučeni da potiskujemo sopstvene potrebe — u ime ljubaznosti, dužnosti, zahvalnosti, mira.

Ali telo ne zna za društvene maske. Ono pamti svaku neizgovorenu rečenicu, svaku suzu koju smo progutali i svaki trenutak kada smo rekli „da“ dok je u nama odjekivalo „ne“.

Gabor Mate nas podseća da bolest često nije neprijatelj, već poslednje pismo koje telo šalje kada ga ne čujemo drugačije.

To nije kazna. To je poziv.

Poziv da se vratimo sebi.

Kada sam čitala njegove rečenice o ljudima koji su čitav život stavljali druge ispred sebe — i o tome kako je telo na kraju moralo da zaustavi taj beskrajni krug — pomislila sam:

Koliko puta sam i sama učinila isto?

Koliko puta sam pomirljivo ćutala da ne bih povredila nekog drugog, a time sam povredila sebe?

Mate ne nudi jednostavne recepte.

On nas poziva da postanemo radikalno iskreni prema sebi.

Da primetimo gde u telu nosimo svoje „ne“ koje nikada nismo izrekli.

Da shvatimo da ljubaznost koja nas razara nije vrlina, već rana.

Telo uvek zna.

Pre nego što padnemo, pre nego što zaboli, ono šapuće.

Na nama je da naučimo da ga slušamo pre nego što mora da viče.

Jer zdravlje nije samo odsustvo bolesti — zdravlje je unutrašnja istina koja slobodno diše.


Leave a comment